Kladanjska čaršija, smještena na stjecištu puteva u dolini Drinjače, bila je jedna od većih čaršija u našim krajevima. Njene početke treba tražiti u srednjem vijeku. Kladanj ima svoju prošlost i njene poznavaoce, svoje priče i njihove slušaoce, svoju rijeku i njene nastanjene obale, svoje staze i njihove putnike, svoj tamni sjaj i njegove odraze na ljudskim licima. On ima sve što čovjek može da voli. Svi putevi koji vode prema njemu, prema njegovom postajanju i smislu vode zapravo prema čovjeku u njemu. Imati svoj grad, svoje mjesto u njemu, uvijek mu se iznova vraćati, zapravo je možda i suština življenja uopšte.

Predodređenost bivanja u jednom gradu, neovisno od toga da li je stvar sudbine ili jednostavno stvar izbora pjesnik Izet Sarajlić ovako objašnjava:

„Uostalom, možda ovo i nije grad u kome ću umrijeti.

Ali u svakom slučaju on je zaslužio jednog neuporedivo vedrijeg mene.

Ovaj grad u kome možda i nisam bio najsrećniji, ali u kome je sve moje

i gdje uvijek mogu naći barem nekog od vas koje volim

i reći vam da sam sam do očajanja .

 Jer ovo je grad u kome možda i nisam bio najsrećniji

 ali u kome i kiša kad pada nije prosto kiša".